One little fairy's wakening

29.12.2008., ponedjeljak

...

jer samo ti me možeš toliko povrijediti... samo tvoje uporno odbijanje pogleda na ovu stranu. dok tu stojim samo ja... nasuprot cjelokupnom bijesu juga... samo ja. i nikada se nisam osjećala beznačajnije, nikada slabije nego noćas. riječi koje nisu dovoljne, suze koje su potpuno nevidljive.... ruke koje pružam preko kilometara koji se rastežu u nedogled... jer moje ruke ne mogu premostiti daljine sjevera.... jer moje oči ne mogu vidjeti kroz tanki sloj monitora koji bilježi trenutne pokrete. osmijeh... kratkotrajan zbog tako potrebne glume. osmijeh koji para srce svojom postojanošću... jer je tako potrebno... jer nitko ne smije vidjeti... dok slamam se u sebi po tko zna koji put. pokušavam skriti suze koje teku da ih ne vidi ona koja slučajno prolazi i zapitkuje o stvarima koje se sada čine toliko beznačajne... boli...
samo ja.... nasuprot cjelokupnom bijesu juga.... tko bi rekao da boli više od hladnoće sjevera... i ne mogu a da ne posumnjam kako nisam dovoljna.... kako ne mogu zaustaviti oluje koje bjesne na moru boje vina...ne mogu potjerati oblake s neba koje vrišti munjama. ne mogu... što god učinila...
i slamam se, još jednom... jer je slomiti se potrebno....
nemoćno padajući na tlo dok oluja juga i dalje bjesni... pitajući se... jesam li samo ja ipak dovoljna...
- 00:01 - Kapljice kiše (3) - Uhvati kapljiicu - #

26.11.2008., srijeda

jer riječi ponekad nisu dovoljne

htjela je pisati... morala je pisati, izbaciti iz sebe more osjećaja koji ključaju u njoj... morala je, a nije znala što reći.
ostala je bez zadnjeg zida... kada je shvatila da je to jedino što je bilo pošteno prema njemu. prema onome tko sada jeste. srušila i zadnju branu i rekla neka bude... jer on to zaslužuje. a onda:
'treba mi vremena'
udarac, tup.. a tako odjekuje zrakom... treba mi vremena...

tišina

mukla tišina koja zaglušuje bubnjiće svojim postojanjem
nesnalaženje u prostoru i vremenu i pokušaj dovođenja razuma na vlast
milisekunda reakcije
milisekunda u trajanju naopake osmice... zvuk lomljenja stakla... udarac o pod... mislila je da će se srušiti. milisekunda

u redu, ako tako želiš

treba joj klavir.... i treba joj more... treba joj kretanje prema nekuda, bilo kuda... treba joj trčanje dok ne ispusti i posljednji dah u sebi.... treba joj kiša da pada dok trči... treba joj.... vrištanje iz sveg glasa i skok iz aviona, s padobranom, naravno... treba joj....
trenutak razuma. čaša se razbila, ne ona... ono što čuje je... normalna reakcija na hiperosjetljivost kojoj je uzrok samo to što je bila žensko.. .trenutak razuma...
i onda bol
nerealna, megalomanska bol
gigantska zaglušujuća bol

i njegova prirodna obrana od oluje koja nadolazi...
sama je kriva, sama je uzrok...

i ne zna kako se postaviti... jer riječi ponekad nisu dovoljne... mislila je da zna koliko ga voli. mislila je da zna kako bez njega nije ista. ispalo je... da joj ne vjeruje jer misli da mu ona ne vjeruje. koja ironija...

jer ne sumnjam u tebe... i jer znam da ti mogu reći sve... jer zaista znam i osjećam... razum i emocije ujedinjeni u jednu činjenicu... za moj tip osobe to puno znači.

jer dobro sam kada znam da si tu negdje u mojim mislima... i ja u tvojim...





- 18:03 - Kapljice kiše (2) - Uhvati kapljiicu - #
sa rađanjem novih suza u očima trebala je blijediti bol... polako ali sigurno... blijedila je samo šminka na njezinom licu, ostavljajući duboke crne brazde na obrazima... prazna... poptuno prazna kao ljuska jajeta, a ipak prepuna boli.
znaš li da sam tek nedavno vidjela i tvoju drugu stranu, znaš li da sam bila toliko iznenađena time da sam jednostavno zanijemila... htjedoh skakati od sreće, jer si tu, jer me voliš... jer... si sve što sam ikada željela... i jer si kraj mene. nikakva službena potvrda toga mi nije trebala, niti još uvijek treba. samo ti... tvoj veliki nos kojeg toliko volim trljati o moj, tvoje mekane usne i bodljikava brada koji nikako da obriješ... tvoje oči, tako živahne, tako... onaj čudni pramen kose na lijevoj strani... i ožiljak na desnom ramenu, na kojeg uvijek naletim kada te želim maziti...
vjeruješ li mi da sam se prvi put u njima zaista pronašla? onako, kao nikada do sad... kako nisam vjerovala da mogu. poljubac na kiši... i sjaj u mojim očima... uz misao ne ostavljaj me nikada. i moje suze.. sada... kada napokon razumijem kako te mogu povrijediti više nego bih ikada htjela... bravo za mene, još jednom.... pljesak iz publike molim!
sad...? sve skupa već počinje ličiti na mene... na mene koja te tjeram od sebe kada mi je najteže, na mene... koja izgara od želje da napokon stigne do šarenog ekrana i vidi dull smajlić... ili isplaženi jezik... na mene... koja plače i ne želi ti to reći jer zna da ćeš se zabrinuti... i onda napravi još veću glupost. tako tipično. pitam se, bi li me trebao bolje znati...
a ipak... znati da si zbunjen... time kako se ponekad ponašam... znati da ti je toliko stalo? a ipak biti toliko nesigurna u sebe... jer... tko sam ja da bi me volio? tko sam ja da bi ostao uz mene? kada bi barem znao... da ne mogu zaustaviti suze noćas... jer...te volim... što god ti mislio...

glupi hormoni... i ta nesigurnost koja se javlja uvijek kada divljaju... i ta potreba da sačuvam barem jedan zid oko sebe, da ti ne dopustim prići... jer ćeš opet otići... možda i brže nego bih očekivala, jer... kvragu, tko još ostaje kada ga tjeraju...
osim mene...
i ako znam da ćeš otići, nije li bolje da te pustim odmah... i prepustim se kiši boli koja te ne može isprati...
crni tragovi maskare na licu i tužne pjesme u pozadini....

i jedno tiho volim te prošaptano u monitor...
- 01:10 - Kapljice kiše (2) - Uhvati kapljiicu - #

08.11.2008., subota

Raširila je ruke i pustila munje da bjesne oko nje, ne razmišljajući o tome kako svako djelo ima svoju posljedicu. Čisto onako, jer joj je to odgovaralo... jer se još netko slučajno našao u blizini. Sprži... Samo još jedan u nizu.
Sklopi oči i stisne šake još čvršće... Izgubljena u munjama bijesa, munjama boli... Obavijena svjetlom uništenja, stisne šake... do krvi. Neka gori, sve uokolo, bez milosti, ili traga suosjećanja... Neka gori i nek ne ostane ništa doli pepela i praha. Ništa drugo ionako nije u stanju izdržati ju. Nitko... Zaista nitko...
Otvori oči i shvati što je učinila. Potpuna destrukcija posvuda... I ona, kao centar ,središte uništenja. Drhti, trese se... Ne može zaustaviti erupciju koja izlazi... Podigne ruke još malo više... Prepuna boli, jer je uspjela uništiti sve što je tako dugo gradila... jer je u bijesu uništila i zidove oko sebe, ostajući tako nezaštićena... Bez one zadnje ruke razuma koja bi ju držala na životu, koja bi ju sprječavala da uništi apsolutno sve. Zar je vrijedilo ostaviti išta? Ne... Ako gori, neka gori... sve...
Stisne šake i pusti munje boli da uništavaju apsolutno sve što ju okružuje... Ne misleći kako će nakon toga ostati samo ona, i ništa više, nitko više... Sebično, razmaženo derište, koje je u naletu bijasa uništilo cijeli svoj svijet čisto iz zabave, da bi, shvaćajući što je učinila, dovršila posao... Pola nikada nije nešto... Skupi ruke visoko iznad , usmjeravajući munje na samu sebe... Ali munje bježe, posvuda, nekontrolirano, nesmetano... Samo nju ne pogađaju. Uništenje... Potpuno uništenje svega osim nje same. Ironično.
Napokon je shvatila zbog čega toliki odlasci... Zbog čega joj nisu u stanju vjerovati... Jer su se bojali... da će ih uništiti, dobro znajući da ona to može... Jedino ona nije nikada razumjela kako je to zaista istina... Zdrobiti.. kao kakvu staklenu čašu, u ruci... s kapljicama krvi... Samo tako...

I da je mogla izbaciti dušu, izbacila bi ju. Prodati ju Faustu da on ne mora svoju, samo zato da ne osjeća ništa, da ne boli, da ne misli... Dati ju... samo da zaboravi.
Ali ponekad ni vrag ne dolazi kada mu nude dušu... Kapljice krvi polagano kaplju na pod... miješajući se s kišom koja prati njen bijes, nošene jugom u njenoj duši....
Opusti ruke i pogleda što je učinila... Osvrne se o sebe, ne vjerujući...
Spusti ruke na lice i gorko zaplače. Ovaj put je zaista uspjela...


- 02:40 - Kapljice kiše (1) - Uhvati kapljiicu - #

30.10.2008., četvrtak

Ti

ti...
po prvi, drugi, treći... n-ti put... samo ti, opet ti i jedino ti... nisam vjerovala, niti bih ikada pogodila da se opet mogu ogrnuti zelenilom tvoje smeđe i zakoračiti u modro more s tragovima ljubičastoga. ti... opet ti.. i opet ja...
na početku i na kraju vremena, samo ti. u sredini, vječito lutajući... samo ti.

primakne se na trenutak bliže, bojeći se sklopiti oči... umorna, toliko umorna da se pita da li halucinira ili ipak vidi pred sobom ono što jeste, stvarno i realno, i željeno. toliko...
laku noć. ili možda ne. ne... zagrli me, jako, jače, stisni uz sebe i ne puštaj, barem do jutra... a onda jutro neka raspline čaroliju i nek opet ostanem samo ja. samo ja ... i samo ti... ne mi. zagrli me...
jer osjećam struje boli koje mi tvoji dodiri nanose, osjećam struje čežnje...
jer nisam vjerovala da mogu toliko željeti tvoj dodir. ovlaš... dok samo prođeš... i stisneš me uza se kao da ne postoji sutra.
šuti... samo šuti i ne pitaj me nikakve odgovore. jer ujutro ćeš opet nestati a ja ću ostati tu, čekajući. i biti opet ja... jer ovaj put sam jača...
samo, noćas, šuti... i zagrli me, još jače...
toplina tvog tijela uz moje... snovi koji ne dolaze jer je nevjerica bliže.. i more... duboko modro more posvuda oko mene.... sretna..
zaista sretna... ne misleći. jer misli ne vrijede noćas. niti pravila koja su postavili, niti... čak ni izgledi da kockice padnu na 1 i 6.... kao i uvijek, suprotno...

samo ti..
samo ja i samo ti...
nisam vjerovala...

jer uvijek kad sam s tobom, ne mogu te pustiti od sebe...

zagrli me...



laku noć

- 03:01 - Kapljice kiše (2) - Uhvati kapljiicu - #

23.10.2008., četvrtak

walking the line

Opasno prilazeći granici ludila potraži posljednje utočište u njegovom glasu, nadajući se da će ta granica razuma ipak ostati čvrsta... osjećajući se kao Alisa u zemlji čudesa, na čajanki s Mačkom i Bijelim zecom... ne znajući više tko je tu lud... i da li si je sama kriva za to ili ipak ne. žuti kišobran negdje u ruci i crvena žica po kojoj hoda bosa. bodljikava, naravno. dolje nebo s paperjastim oblacima, a gore zemlja koja pritišće misli. jesi li koraci koji odzvanjaju mislima njeni ili je to samo iluzija onog koga čeka? i da li zaista pada, iako joj se čini kako leti...
ljubičasta stabla se pretvaraju da su more, sastavljeni od raznovrsnih žica... i čudnih slova koja nekome znače kuteve. zavrzlame, nepotrebne zavrzlame i natruha ludila. onog istinskog. narančasti marker koji joj urezuje nepovezane riječi u misli, koje bi trebale oblikovati nekakve formule...
gle, već se smije glupostima koje šuljaju se pred očima, kao da ne žele da ih zamijeti. opasno na rubu litice, urnebesnim smijehom tjera samu sebe da leti više, radije nego da se strmoglavi u sivo gutajuće more. naznake gubljenja razuma. i to kaže osoba koja nikada nije racionalna. prekrasno, jednostavno... nepojmljivo.
narančasto... boje elektronike? ili kosinusa? i noćna mora u kojoj kocka koja je kvadrat pada na žicu... tanku kao paučina. padaaaaaa... nisu li ove moje kvazi žice malo čvršće od kocke? sad se nekako čini ironično što nema brojeve na sebi, kada malo bolje razmisljim
no dobro
vratimo se plavim vratima i crvenim papučicama. pardon, izrazito crnim bojama. i naznakama ludila dok pokušava razumjeti nepostojeće zakone, kroji u sebi nove ideje i tjera osjećaje tamo negdje... dalekoooooo
među ljubičasta stabla i staklena srca.
naznake ludila, onog istinskog i pravog, dok se slama u svim mogućim smjerovima... glas razuma koji je tu a ne bi trebao biti. glas razuma kojeg hvata ludilo, jednako kao i nju... i tako želi... o kvragu, tako želi potpuno se izgubiti u tom čudnom svijetu u kojem su stvari malo smiješne a malo tužne... ponajprije čudne. nevidljive? samo meni, Mačak ih uvijek vidi. dok Zeko toči kavu. Kao omiljeni lik iz knjige na neotkrivenoj drogi, ili kao Morgaine le Fey, zarobljena u svijetu vila, ne osjećajući vremenski protok.
Osjeća... kao da će u svakom slijedećem trenu puknuti i rasplakati se... kao da će ta raznobojna žica ispod njenih nogu puknuti, a ona neće padati, već će letjeti, zajedno sa svojim žutim kišobranom, brzinom obrnutoj gravitaciji u smeđu atmosferu. smeđe, kažeš?
osjeća... kao da će se rasplakati prije nego nasmijati, a čudna slova i dalje lete, plešu oko nje, terorizirajući svaki slobodni komad njenih misli...
još malo čaja, molim... halucinacije koje ne prolaze, ili ne dolaze, koje od toga je istina? riječi koje teku, riječi prazne, riječi pune...
Riječi boli, riječi sreće.. i glas razuma koji ludi zajedno s njom ove noći. savršeno... zar može tražiti išta drugo? osim još malo ludila. Natoči mi još malo, nekako mi djeluje preslabo noćas. Opijena... ljubičastonarančastim idejama i bodljikavoplavim oblacima...
opasno stoji na granici i pita se treba li ju prijeći ili ne. možda... samo malo naprijed. ili ne. reci mi...

reci da će i ova noć proći. i reci da ćeš i ujutro biti tu, da mi kažeš kako sam preživjela. reci... da nećeš nestati zajedno s Mačkom i iluzijama koje se množe... reci... da će sve biti u redu... laži
samo reci...
nadajući se da će čuti barem djelić potrebnoga, isključi nepotrebne misli i okrene se glasu na telefonu.
-da, učim... a ti? ide to?.... krasno... sutra? ne znam... ne treba...
zaljulja se na granici razuma i shvati da će pasti s one strane... puknuti... pokuša se održati na nogama zadnjim atomima snage u sebi...
- ali, zar možeš...????!!!!!!!?!?!?!? pa ušuti... shvati da ionako nema smisla, ako već nije čuo...
- ma nema veze, odi spavati... (vraga nema veze, upravo stojim tu i pucam po svim mogućim šavovima a ti ne primjećuješ niti naznake toga...)

- Ti to plačeš upravo? - pitao je.
Progutala je suze i rekla - Ne, nisam (nadajući se da će čuti u njenom glasu kako je prešla granicu ludila). - Pusa, laku noć, prošapta... Poklopi slušalicu i rasplače se... Zar je zaista očekivala da će razumjeti?

- 23:42 - Kapljice kiše (2) - Uhvati kapljiicu - #

<< Arhiva >>

< prosinac, 2008  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

...dreaming of things that were
never to be...

Linkovi

Christina Aguilera - The Voice Within

Young girl don’t cry
I’ll be right here when your world starts to fall
Young girl it’s alright
Your tears will dry, you’ll soon be free to fly

When you’re safe inside your room you tend to dream
Of a place where nothing’s harder than it seems
No one ever wants or bothers to explain
Of the heartache life can bring and what it means

When there’s no one else, look inside yourself
Like your oldest friend just trust the voice within
Then you’ll find the strength that will guide your way
You’ll learn to begin to trust the voice within

Young girl don’t hide
You’ll never change if you just run away
Young girl just hold tight
Soon you’re gonna see your brighter day

Now in a world where innocence is quickly claimed
It’s so hard to stand your ground when you’re so afraid
No one reaches out a hand for you to hold
When you look outside look inside to your soul


Life is a journey
It can take you anywhere you choose to go
As long as you’re learning
You’ll find all you’ll ever need to know
(be strong)
You’ll break it
(hold on)
You’ll make it
Just don’t forsake it because
No one can tell you what you can’t do
No one can stop you, you know that I’m talking to you

Young girl don’t cry I’ll be right here when your world starts to fall





Pain Of Salvation - Undertow

Let me go
Let me go
Let me seek the answer that I need to know
Let me find a way
Let me walk away
Through the Undertow
Please let me go

Let me fly
Let me fly
Let me rise against that blood-red velvet sky
Let me chase it all
Break my wings and fall
Probably survive
So let me fly
Let me fly...

Let me run
Let me run
Let me ride the crest of chance into the sun
You were always there
But you may lose me here
Now love me if you dare
And let me run

I'm alive and I am true to my heart now - I am I,
but why must truth alwas make me die?

Let me break!
Let me bleed!
Let me tear myself apart I need to breathe!
Let me lose my way!
Let me walk astray!
Maybe to proceed...
Just let me bleed!

Let me drain!
Let me die!
Let me break the things I love I need to cry!
Let me burn it all!
Let me take my fall!
Through the cleansing fire!
Now let me die!
Let me die...

Let me out
Let me fade into that pitch-black velvet night




Matchbox 20 - Unwell


All day staring at the ceiling
Making friends with shadows on my wall
All night hearing voices telling me
That I should get some sleep
Because tomorrow might be good for something

Hold on
Feeling like Im headed for a breakdown
And I dont know why

But Im not crazy, Im just a little unwell
I know right now you cant tell
But stay awhile and maybe then youll see
A different side of me
Im not crazy, Im just a little impaired
I know right now you dont care
But soon enough youre gonna think of me
And how I used to be...me

Im talking to myself in public
Dodging glances on the train
And I know, I know theyve all been talking about me
I can hear them whisper
And it makes me think there must be something wrong with me
Out of all the hours thinking
Somehow Ive lost my mind

But Im not crazy, Im just a little unwell
I know right now you cant tell
But stay awhile and maybe then youll see
A different side of me
Im not crazy, Im just a little impaired
I know right now you dont care
But soon enough youre gonna think of me
And how I used to be

Ive been talking in my sleep
Pretty soon theyll come to get me
Yeah, theyre taking me away

But Im not crazy, Im just a little unwell
I know right now you cant tell
But stay awhile and maybe then youll see
A different side of me
Im not crazy, Im just a little impaired
I know right now you dont care
But soon enough youre gonna think of me
And how I used to be

Yeah, how I used to be
How I used to be
Well, Im just a little unwell
How I used to be
How I used to be
Im jus